|
Na Tuzibabi sam od prvih dana pa vjerujem da sam u pravu kada stavljam ovu temu "na dnevni red". Uočila sam dvije stvari koje mene osobno frustriraju, a to je: - nedostatak vremena čovjeka za čovjeka. - nedostatak sućuti za one koji su po bilo čemu u goroj poziciji od nas.
Naravno, ne generaliziram, ali nagla silazna linija ljudskosti i empatije me je duboko rastužila. Nekada, kada sam gledala, uglavnom, američke filmove i kada su prikazivali njihov trend da svaki malo bolje stojeći Amerikanac ima svog psihića, činilo mi se to kao prenemaganje. Kako se mi pretvaramo (sve više) u takvo bolesno društvo shvaćam o čemu se tu radi. Naime sve više je onih koji nemaju vremena ni živaca slušati onog drugoga, podijeliti s njim njegovu tugu ili problem. Čovjek često ostaje bolno sam sa sobom u trenutku kada bi mu lijepa riječ ili odvojenih pola sata za njega puno značilo. Gdje su prava prijateljstva, sreća što smo nekom pomogli, davanje sebe bez zadrške, bez kalkuliranja!? Mene ova činjenica stvarno jako frustrira pa bih voljela čuti Vaša iskustva i razmišljanja.
|
I onda nam ciko Sanader onako s osmjehom poruci, kao maloj djeci koja su zlocesta da se moramo naviknuti na visoke cijene i prestat zanovijetat.
Mislim da je najveci problem "nestalih" prijateljstava nedostatak vremena i nedostatak novca. Ljudi s vremenom lagano gube zivce bas radi sve teze situacije, a depresija ih iz prikrajka nagriza. To je jedan zacaran krug... jer sto si vise depresivan i rastrojen, vise ti paznje treba, a manje je mozes poklanjat drugima.