Zanimljiv post. Na zalost i istinit. I sam sam primjetio taj pad. I to u zadnjih desetak godina. Bas kao da smo se svi medjusobno udaljili i to za dosta. Sjecam se ko klinac kad sam usao u trgovinu s roditeljima ili dosao do vocara, svi su bili nasmijanih lica, pricali, zezali se, uvijek sam dobio neku cokoladicu, narancu ili stogod. Danas gledam, blagajnice samo prevrcu ocima kada im netko udje sa djetetom, vocar broji svaku malinu, svi su samo tu radi posla. Naravno, ne krivim te ljude, da me netko ne bi krivo shvatio, raspored im je toliko natrpan da se vise jednostavno ne mogu osmjehnuti malom djetetu. Za prijatelje da ni ne spominjem, danas se jedino ponekad vikendom nadje vremena za kavu ili sl. A i onda ti se nakon napornog tjedna jedostavno neda slusat tudje tuzakanje jer i sam imas hrpu problema. To nam je "zapad" donio... takav lijep nacin zivota gdje svi rintaju od jutra do sutra samo da bi imali rezije platit, a onda je tradicija izac vikendom van, naroljat se ko svinja u nadi da ce svi problemi nestat. I iduci tjedan sve isponova.
I onda nam ciko Sanader onako s osmjehom poruci, kao maloj djeci koja su zlocesta da se moramo naviknuti na visoke cijene i prestat zanovijetat.

Mislim da je najveci problem "nestalih" prijateljstava nedostatak vremena i nedostatak novca. Ljudi s vremenom lagano gube zivce bas radi sve teze situacije, a depresija ih iz prikrajka nagriza. To je jedan zacaran krug... jer sto si vise depresivan i rastrojen, vise ti paznje treba, a manje je mozes poklanjat drugima.

Vjerujem u boga i u duhovni svijet oko nas ali nisam od onih koji idu u crkvu. Vjerujem i u ljude ali samo u one koji su vjeru zaslužili i velika mi je čast biti im prijatelj.
Vjerujem i u happy end kao u američkim filmovima jer sam
možda naivan.
Ali siguran sam da NE vjerujem u ljude na vlasti koji nas vode u propast jer sve što je učinjeno po njihovom blagoslovu nas stepenicu po stepenicu gura prema dnu.
Ne vjerujem ni u crkvu kao instituciju koja smatra da ima ekskluzivno pravo na Boga i od vjere pravi biznis a od zavjeta na skromnost i pobožnost ostaje samo licemjerje jer je Vatikan među najbogatijim zemljama planete.
Ne vjerujem kao ni Gabriel Garcia Marquez da se išta događa
slučajno tako ni ovaj sraz i apatija u ljudima.
Sve smo na neki način zaslužili.

Izokrenuli smo sve moralne vrijednosti i danas "Suvremeni
europski čovjek" prijateljstvo smatra luksuzom, vjernost-
glupošću, djecu zamornim igračkama koja im oduzimaju slobodu i previše gnjave, zelenilo potencijalnim parkiralištima.
Sve za euro, dolar, gdje ja vrag da mu dušu prodamo. ALI Mora doći vrijeme buđenja i spoznaje da sve materijalno nema vrijednost ako je čovjek usamljen.
Radost davanja i ponos koji čovjek osjeća kad pomaže drugom
u nevolji, čvrsto vjerujem da će nadvladati grozničavu pohlepu, jer šta ću s vikendicom ako me nitko ne posječuje.
Čekićem bi odmah razbio roštilj od 8000 kn. ako ćemo roštiljati samo žena i ja.

Život nema smisla ako nismo ljudi, ako ne djelimo i dobro i zlo. Ako ovako nastavimo proći ćemo kao "suvremeni europski starci" u staračkim domovima, koje djeca posječuju skoro svakog božića.

Luco oduševila si me temom. Vjeruj mi na riječ nešto slično sam razmišljao napisati ali sam pretrpan obavezama i nikako da skupim misli i inspiraciju.
P.S. Jednoga dana možda se mikro svjetovi spoje u jedan veći i svjet učine zdravijim i boljim.

Sviđa mi se sve što pišeš Luce i način na koji razmišljaš. Vjerujem da se mnogi neće s time složiti, no to je njihova stvar.

Smatram da je kod nas naglo došao kapitalizam i trgnuo ljude uz socijalističe uspavanosti, pa se ponašaju kao da su se sada probudili. Rade jako puno i nemaju vremena nizašto.

Ljudi su prije bili puno pasivniji i neopterećeniji, pa su si mogli dozvoliti takve stvari kao što je druženje, smijanje i sl.

Možda griješim, no ti si Luce malo starija, pa ćeš dati bolji uvid nego ja, koji nema još ni 30.

Ali smatram da ljudi trebaju ostati ljudi i duboko vjerujem u to. Kada i dan danas dajem sve od sebe za druge, slabo se to cijeni a i slabo se to vraća.

Jesam i ja vjernik, no ne sviđa mi se što mi ostaje samo ona poznata: "Bog će ti platiti".

Živi bili pa vidjeli što će s nama u budućnosti i kako će se društvo mijenjati.

Ispada da su blažene bile one točkice, jer iako u onoj neimaštini ljudi su dijelili točkice jedni s drugima. A kakvu imamo politiku i mi bismo mogli skoro skupljati točkice. Samo što nećemo dijeliti jedni među drugima, nego ćemo ih otimati. Na žalost, takav smo mi narod.

Gledajući globalno, nemam razloga ni osnove o Srbima govoriti pozitivno ali im u jednoj stvari skidam kapu i gotovo im zavidim. A to je njihova spremnost pomoći jedni drugima i pogurati se u nevolji.

Te osobine zajedništva i lobiranja djele i Albanci, Hercegovci, Talijani, Irci a mi Hrvati uporno padamo na tom ispitu. Kakvi su to demoni uselili u ovu prelijepu zemlju i
od nas čine svoje podanike?

Netko će reći neimaština, previše rada, premalo vremena.
I u svemu će biti u pravu, ali logično je protupitanje što smo učinili da nam standard bude veći, uz normalan rad i dovoljno slobodnog vremena za obitelj, prijatelje, hobije?

Zašto i dokle trpiti omalovažavanje i vrijeđanje bestidno niskim primanjima za prečesto robovski rad.
Koliko još moralnih šamara i udaraca nogom u stražnjicu trebamo istrpiti da shvatimo kako nema kraja pohlepi niti naših političara, a ni vrlih nam poduzetnika.

Koliko će jezera napuniti suze žena koje su dobile otkaze u trudnoći od privatnika, dok pravosuđe na njihove molitve čepi uši.
Zar još itko može sanadera gledati duže od pet sekundi a da
ne dobije proljev ili čir na dvanaestercu.
Za njih smo mi dragi moji, samo ovčice u toru i to mirne i
poslušne.
Ako ne prestanemo gledati isključivo osobne interese i ne postanemo konačno ono što smo od prvog dana i trebali biti;
BRAĆA I SESTRE Hrvati, složni, jaki i beskompromisni, puni volje pomoći jedni drugima, od tora bolje i nismo zaslužili.
Ako su nas prodali bar im ne dajmo im da nam za sitne novce uzimaju duše.

Zagreb se mora ponoviti i to u svim gradovima.
Iskoristimo priliku i pokažimo da je evolucija od mirnih
ovaca stvorila vukove i bagru koja nas je bacila na koljena svojom bestidnom otimačinom smjestimo gdje im je mjasto;
U zatvore i zaborav.

Tko smatra da je sve ovo utopija neka sjedi kod kuće i sanja
o boljem životu.
Ja sam budan i spreman.

Kroz povijest, Hrvati su dokazali i da su vrhunski ratnici,
žalosna istina je da su rijeđe ratovali za sebe same ali
svakako su sijali respekt na daleko.
Danas je nikad bolje vrijeme da razbijemo famu o genetskoj
predodređenosti kako smo sposobni samo služiti.
Samo treba izaći iz čahura straha za golu ionako pre bijednu
egzistenciju, ljude oko sebe ozračiti savezništvom i dobrom energijom, jedni drugima konačno biti braća i utuviti si
u naše pospane tintare da nije san živjeti daleko boljim
standardom, pod vodstvom poštenih i predanih vođa i da nije
nemoguće zahtjevati od države da zakon primjenjuje na sve jednako, posebice ciljam na vrle nam poduzetnike koji ne
poštuju ugovore i prava radnika, pa čak ni ustavne zakone.
Nije san niti biti ponosan što si Hrvat ako nam je već
Bog dao da živimo u zemlji snova.
Aleluja.

Gledano kršćanski: čovjek je čovjeku brat !
Situacija današnjice: čovjek je čovjeku neprijatelj !

Je, u pravu si.
Zato i živimo ovako sasrano.

ma kakvi nedostatak vremena, sućuti, empatije. Danas čovjek ne može smislit drugoga čovjeka, ne želi ga ni pogledati osim ako mu se može posprdno nasmijati. Ja neki dan išla ulicom sva sretna s osmijehom na licu jer sam imala razloga, a neki su me tako ozbiljno i ljutito pogledali da mi se sledio osmijeh.