|
Čitam: - U Zagrebu bivši branitelj pokušao samoubojstvo (ili je u trenutku rastrojstva napravio glupost), aktivirajući plinsku bocu. - U Đakovu se pedesetpetogodišnjak usmrtio pištoljem za stoku... Mogla bih tako svaki dan nabrajati, jer svaki dan je neka nova tragedija u crnoj kronici.
Tko bi se trebao baviti tim nesretnim i izgubljenim dušama? Tko bi trebao pružiti ruku utjehe, saslušati čovjeka kada upadne u krizu, biti uvijek tu na raspolaganju bilo kome koji je potrebi? Po meni prije svega, crkva (ako ćemo se ravnati onim što piše u bibliji i kako je funkcionirala prva crkva). Tamo je u središtu djelovanja bio ČOVJEK i briga za njega. Slušam i gledam danas naše svećenike. Propovjedi bez sile i duhovnosti, često samo puko prepričavanje pročitanog dijela iz biblije, a sve više politikanstva i prepucavanja sa oltara. A briga za malog čovjeka, za njegov mir, dušu??? Gdje se to izgubilo kod apostola današnjice? Kako se može dogoditi da župnik ne živi u "svom" mjestu (za koje bi trebao biti dušebrižnički vezan)? Kako se može dogoditi da zvoniš na Župski dvor, a nitko ti ne otvara, jer oni imaju radno vrijeme? Imala bih još mnogo neprihvatljivih primjera (ne)djelovanja crkve u svom osnovnom poslanju. Vjerojatno sam za mnoge pokrenula bogohulnu temu, jer misle da na svaki potez svoga svećenika trebaju samo klimati glavom no ja mislim da i njima, kada zastrane, treba uputiti dobronamjernu kritiku, jer su i oni samo ljudi. Vi koji ste se zavjetovali pred Bogom da ćete hodati za opterećenim i izgubljenim dušama spustite se među svoj puk, više komunicirajte sa zajednicom koja vam je povjerena na čuvanje i djelujte!
|