Jedna sugrađanka Fruškogorske ulice u Osijeku poželjela je da se u cijeloj ulici sruše breze koje ondje rastu već 30-ak godina, jer navodno su svi u ulici alergični na te breze. I odmah je angažirala novinare, da napišu članak u lokalnom glasilu, čak se i Đapić došao slikati i odmah obećao da će sve breze posjeći.

Nemoguće je da baš svi stanovnici jedne ulice mogu biti alergični, a pogotovo ne na pelud breze. To je nemoguće medicinski i statistički. Ali je moguće političarima olako davati obećanja. Sve u pokušaju dobivanja političkih bodova. A možda će bodove zbog ovog slučaja i izgubiti?

Taman da se sve breze u Fruškogorskoj i sruše, problem neće biti riješen jer je u Osijeku zasađeno na stotine i stotine breza. Inače, poznato je prema znanstvenim istraživanjima da se polen nošen vjetrom prenosi na udaljenosti i od više stotina kilometara. Da li Đapić može obećati da će i to riješiti, jer polen nam dolazi čak i iz Švedske.  Možda bi bilo najbolje sve posjeći i zabetonirati tako da nema ni jedne vlati trave jer i pelud trave je alergen i to puno strašniji od brezinog. Zar ćemo slušati neutemeljene zahtjeve manjine koja želi izmanipulirati većinu?

Bilo bi pošteno provesti anketu u cijeloj ulici i neka svi prilože svoju medicinsku dokumentaciju gdje stoji da su građani alergični upravo na breze. To je zadiranje u privatnost? Ma nemojte, a nije zadiranje u privatnost to što netko želi uništiti najljepši zelenu oazu Fruškogorske, gdje se igra mnoštvo djece i gdje (još uvijek) cvrkuću ptice.

A što je u pozadini priče, zašto nekome uopće smeta drveće? Barem su 3 razloga:

1. Konkretno, jednome našem sugrađanu smetao je žamor dječice koja su za igru koristila sjenu ogromnog oraha na javnoj površini pokraj njegove kuće. Prvo ih je bezuspješno rastjerivao jer mu je smetao njihov žamor, a onda brzom gerilskom akcijom jedne subote veličanstveni stari orah je podlegao zlokobnom djelovanju motorne pile.

Na mjestu sramotnog čina ostao je samo široki tamni panj. Odrezao ga je čovjek koji nije sadio to drvo, koji nikada nije živio u Fruškogorskoj ulici i koji je tek doselio.

2. Razlog rezanja velikog drveta na javnoj površini može biti i taj da bi se drugi sugrađani mogli diviti nečijoj novonapravljenoj kući ili fasadi.

Ohrabreni činjenicom da za rušilačka djela nema nikakvih sankcija i drugi pojedinci poduzimaju brze akcije, subota popodne je najbolja jer nema komunalnih redara, a preko vikenda se onda tragovi vrlo kreativno uništavaju. Tako je svježi panj potrebno narezuckati motornom pilom, politi starim uljem da izgleda kao da je odrezano davno ranije, jer ako ga otkriju kazna je, zamislite čak 200 Kn. Za drvo koje raste 30 godina !  Interesantno je da takve nekažnjene akcije ohrabruju i ostale građane, a sada to poprima oblike histerije, a kulminacija je kad su neki samoprozvani predstavnici Fruškogorske ulice pozvali Đapića. Interesantno je zapravo kako ljudi ne žele trošiti energiju na neke dobre i pozitivne stvari. Kako to da ljudi rado žele raditi protiv sebe ?

3. Budimo iskreni, i to svi znaju, jedini stvarni razlozi zbog kojih pojedincima smeta drveće je i to što su lijeni čistiti lišće od breze koje pada na stazu i aute. No, ako to priznaju, to neće biti dovoljno «jak» razlog za rezanje. Zato prenapuhana i izmišljena priča o alergijama.

Drveće zauzvrat pruža puno puno više nego što u prvi mah primjećujemo. Pruža ugodnu hladovinu gdje se djeca mogu igrati ne izlažući se pogibeljnom djelovanju štetnog sunčevog zračenja. Ista hladovina štiti kuće i aute od pretjeranog zagrijavanja, tako se štedi i električna energija.  Drveće smanjuje buku, uljepšava urbani krajolik, stvara kisik i ugodnu mikroklimu. Na drveću se nastanjuju i ptice koje cvrkuću... Kada ste zadnji puta poslušali cvrkut ptica u svom susjedstvu? Stanovnici Fruškogorske ga mogu čuti u parkiću kojem se upravo sprema smrtna presuda..

 Rušenjem drveća alergije se neće spriječiti. Samo će se naružiti grad. Da bi neko drvo naraslo i njegova krošnja bljesnula u punoj ljepoti potrebno je 20-30 i više godina. Gdje ćemo biti mi za 20-30 godina? Kakav grad ćemo ostaviti našoj djeci, unucima ?

U što se pretvara Osijek?  Sivo, betonsko ruglo. I ono malo drveća što se nakon sječe posadi su takove vrste ( kuglasti bagrem, kao u Reisnerovoj) koje nikada neće pružiti nekadašnju hladovinu.

U kulturnim, uljuđenim zemljama drveće je svetinja. I nitko ga nema pravo samo tako rušiti. Nove ceste se prilagođavaju drveću. Nove kuće koje se grade uklapaju se u već postojeću situaciju. Drveće je život. Sačuvajmo ga !

Komentari (16)

RSS feed Comments